- Naravno da jesam. Svaki normalan čovek poželi tuđu devojku. Ali se, između ostalog, naziva normalnim čovekom i zato što s tom željom ume izaći na kraj, za razliku od normalnog… šnaucera, na primer?
- Nazivaš li ti to mene… kučkom?
- Ne još. Tako bih te možda nazvao da se nije umešala i ljubav. Kad se u želju uplete i ljubav onda ništa od ovog što sam rekao o psima i ljudima više ne važi… Izvini…
- Ti si kriv! Da, ti! Dao si mi previše slobode…
- Malena, ti si mene potpuno zaboravila? Ko sam ja da dajem slobodu? Ja ti slobodu naprosto nisam uzeo. To je ipak nešto sasvim drugo. A tvoje shvaćanje slobode… shvatanje tvoje slobode.. I baš te briga što ta sloboda porobljava sve slobode oko sebe… no… izgleda da to tako i treba…
Priželjkivala je već dugo da se raziđemo, da se reši mog cinizma, indolencije, nezainteresovanosti, ali na najteži mogući način otkrila je da je ona uzrok tog cinizma, da je indolencija u stvari zabarušena pomirenost, a da se iza nemarnog grma nezainteresovanosti kriju zvončići najistančanijih osećaja, kao stručci đurđica u skrovitoj šumi jasmina…
- Pa… zašto mi to dopuštaš?
- Priča se počinje vrteti u krug, malena… Čini se da je trenutak za velike završne riječi. Već dugo nije reč o tome što ti ja dopuštam, sad je već uveliko reč o tome šta ti sebi dopuštaš, moja mila…
I pored svega što sam izgovorio, nije u tim rečima osećala neprijateljstvo, i to ju je najviše poražavalo, i zaustila je da kaže bilo šta da me zadrži, ali ja sam bez sumnje o njoj razmišljao mnogo više nego ona o meni…
- Nemoj malena.. Štagod da sad kažeš, slagaćeš… A moraš se početi navikavati na to da više nemaš nekog ko će se uvek praviti da ti veruje…
Balasevic