U prolazu…
Teško je ići kroz život, hodajući unazad, zagledan u prošlost i sve ono čega nema više… Onda se i pitaš, da li ta mala zaista raste uz mene kao puzavica, da li je moja, mada znam da svake noći odlazi nazad u svoj dom, greje nečije druge dlanove, smeje se u duetu sa nekim ko je ima, isto onako koliko ja nju nemam. Ja sam njena iluzija ljubavi, miris koji podseća na svež jutarnji tren koga je ona jednom davno imala. Ona svoje promrzlo srce ogreje mojim osmesima, u prolazu, i ode…
Sretnem je često. U prolazu mi mahne, osmeh njen preplavi ulicu, ruže zamirišu, ona maše naivno kao da joj je šesnaest, kao da ima prava i sme da svima pokaže koliko joj značim. Znam ja to, ali i strepim, nagazim papučicu za gas, i otklizim niz put…
Njene oči su tužne i kada se smeju. Imaju oblik badema, malo povijene u uglovima, kao da su rodjene da se niz njih slivaju reke suza… Gledao sam te divne oči mnogo puta kako plaču. I kako se smeju, sa onim malim trouglićem na tromedji lica, i njene ruke kako sklanjaju kosu nemarno, njenu kosu od čitavog metra, moja divna Pokahontas, moja tajna, najtajnija… Moja, a nikada moja do kraja…
Njeno lice je i dalje vedro, mada vidim kako joj sleću godine i brazdaju neke samo meni vidljive linije, ja je gledam kako se menja, i volim je baš takvu, devojčicu od trideset i nekoliko, moju malu koja prkosi novim trendovima, novoj muzici, uporno odvrće zvučnike do kraja i sipa u moje dane divne melodije davno umrlih muzičara… To je prava muzika, kaže ona, i ja joj verujem, ja joj sve verujem, i da padaju bombone sa neba, i da me voli, i da je moja, ma se joj verujem, jer sve što dotakne sve je zlato, ali to i jeste njeno prokletstvo…
I kao po navici ostavlja me i odlazi u pola reči, u pola zamisli, moje ruke ostanu prazne, a srce puno samo davnih uspomena.
Naučio sam da živim sa tim. Naučio sam da se izborim sa hladnim jutrima i vrućim snovima. Znam da živim u prošlosti da se uzalud nadam. Dani umeju da budu vedriji kada je sretnem. Ja sam vedriji kada je sretnem. I živim uz njene pesme i njene osmehe, one u prolazu, koje mi se zakače za trepavicu i čitav dan ne mogu da ih odlepim… Onda zažmurim i sačuvam bar taj mali deo nje… Da prežiivim do narednog susreta…