Neznanac
Spakovala je ranac i krenula. Kiša je uporno fajtala grad, smenjivala se sa suncem izazivajući onu zagušljivu vlagu, misli su joj poput pčela u košnici zujale u slepoočnicama. Odlučila je, odlazi, ostavlja, prašta i plače… Oprašta sve laži i zakašnjenja. Oprašta i miris novog Lacoste parfema koga je cele noći osećala u vazduhu jer ga je on doneo na sebi. I onaj neobjašnjivi ponoćni poziv i najgluplje opravdanje na svetu. Ostavlja sve iza sebe i odlazi.
Na trgu ljudi užurbano prolaze, jure u svoje male živote, na posao, u banku, u jednosmerne ulice, niko i ne gleda oko sebe. Dugokosi mladić sa gitarom, „Solder of fortune“ lebdi avgustovskom žegom. Poneko zastane i ubaci koju novčanicu, ali čini se da niko i ne sluša njegovu divnu melodiju.
Ona je stala. Taj prizor, kao iz onih starih filmova, njegov zamišljen kratkovidi pogled koji leži na asfaltu pokraj crne činije iz koje vire novčanice. Gotovo i ne razmišljajući, prišla mu je, spustila ranac pored njega i počela da peva. Okrenuo se ka njoj, ne prestajući da svira. Ona je pevala, žmureći tonula medju pastelne tonove. I svaka sledeća pesma, i svaka nova reč koja joj preleti sa usana. I sve te suze koje se slivaju niz obraze…Čitav sat njena pesma bojila je nebo tog utorka, na trgu grada koji je imao hiljadu golubova.
I kao nakon nekog transa, obrisala je suze i uzela ranac. Oko njih je gomila ljudi, bez daha slušali su duet dvoje neznanaca čije su se duše naočigled svih preplitale i drhtale, kao da vode ljubav.
„Stani“, jurio je za njom mladić, prekačući klupe, golubove, prosjake. „Stani, ne možeš sada da odeš…“
Stala je, okrenula se. Kosa joj se lepila za mokre obraze. Oči u oči, dva zamućena pogleda i tišina.
„Kako se zoveš“, progovio je u pola daha.
Njegove oči su sive, kao kišno nebo. Ona drhti, ćuti, traži razlog da što pre pobegne, da trči, da bude sama i da se isplače. Opet joj se suze izdajice skotrljaše niz obraze i ona ga kao zagrli uz jecaj, kao pred smak sveta. Jecala je na njegovom ramenu, ta bezimena, bosonoga, mala nesrećna lasta… I tu je bila sigurna, u njegovom zagrljaju, kao pod zidinama srednjevekovnog grada, neznanac koji je čitao tugu sa čela… I već sutrašnjeg dana, kao kapi kiše, zauvek je obrisao tugu i nastanio ptice sarenih krila… Ali to je vec druga prica…