Lunjin kutak

ONA – Meni se svidja kada tvoje reči poput prstiju prolaze kroz moju kosu,

kada se smejes a ja čujem hiljadu milja dalje tvoj smeh,

i kad me kiša zarobi u sobi i ne da mi van…

 

 ON – meni se svidja osjetiti efekat

koji izazivaju tvoje riječi u meni,

osjetim ih kroz grudi

ali nemoguće je locirati osjećaj,

nalik je strepnji

ali prijatnoj…

možda sam malo izmješten iz ravnoteže,

reci nešto i spasi me,

ili potopi…

ONA  -  ja znam da sam samo snovidjenje

koje usniš svaki put

kad zaploviš u ovaj virtuelni svet,

neko dalek a blizak,

i tudj i tvoj,

neko ko te ne dotiče

ali razume tvoje misli

i smeje se kad se ti smeješ,

i čeka u strepnji svaku tvoju novu reč…

ON -  nestvaran dodir izaziva stvarne dojmove

gledamo se kroz vodenu zavjesu

izlomljena slika

dovoljno je pruziti ruke

 

ONA – reči su igračke,

a mi smo poput nespretne dece,

ponekad mi preleti nepromišljeno

neka radoznala reč,

izmigolji se i prhne kao galeb…

 

ON -  nemoj ih sakupljati,

pusti ih neka klize,

a one neće nikada prestati

uvijek nove

i uvijek jednako osvježavajuće,

prijatne,

kao da si pod zlatnom kišom…

 

ONA – Te kapi te crtaju u mojoj glavi,

jedino rako razanam boju tvoga glasa,

i ta kiša,

jednako topla i jednako tiša,

u bašti moga oka čuva,

i samo zbog nje cveta

jedna tužna ruža…

ruža u boji tvoje aure…

 

ON – ostvarićeš me pored ruže,

prići ću joj

i dotaknuti laticu,

osjetti miris,

udahnuti…

 

ONA – Ali ne shvataš,

ona  živi samo od tvojih reči,

ona se hrani tvojim nepostojanjem,

ona umire kada snovi postaju stvarnost…

 

 

No comments Digg this