Solo
Mrak na mojoj koži ga je boleo i ukus onog dalekog mora. Nikada nije naučio da pliva, užasavao se dubine, talasa, pučine… Svega onog što sam ja volela. Nije voleo moju tamnoputost koju sam donela sa letovanja. Ni taj plamen koji je goreo u mojim očima, jer je znao čemu to vodi. Nikada se nije mirio sa tim da umem da budem dovoljna sama sebi, da sam dovoljno jaka i da trajem solo. Voleo je da veruje da mi je potreban. Mislio je da mi daje snagu. Ja sam samo grejala srce njegovim rečima. Tražila neki novi cvet u tudjoj bašti, novi šareni kamičak na plaži, dekor u svom životu. Novi razlog za smeh, odskočnu dasku…. rezervu….
A bio je… Bio je i više od toga. Moja uteha, moj oslonac, stub uz koga sam rasla kao puzavica, davao je oblik mojim danima.
Kada najtiše zaćuti, zažmuri, čuće kako iz one narukvice šušte talasi. U nju sam utkala svoje letnje snove, sa njom se budila, šetala je kraj mora, grejala peskom,vozila po pučini. Ne mogu mu to reći, jer ga ne mogu sustići. Bičevi iz mojih očiju ganjaju ga do kraja sveta… i on se sklanja, beži, grči i savija pod naletom mojih reči, i umesto mržnje i prekora pruža mi osmeh, velik i širok, dovoljan da celog života u njemu plovim pučinom okeana zaštićena od bura…
I stidim se sebe, svoje taštine, svojih prevelikih želja, i onog osećaja da ništa nije dovoljno… i to moje kajanje udahnula sam u narukvicu od srca… kajanje … i želja za praštanjem…
No comments